Srce moje, primi?e se zima
I kosa tvoja gubi sjaj i sijedi,
Kao nad krovom sivi pramen dima
Kada u tami nestaje i blijedi.
U sve polako uvla?i se studen
I sve smo ti?i, sve nas vi?e nema,
To sunce pr?i jedan snje?ni grumen,
To no? se duga u daljini sprema.
Jo? malo sati, jo? koja minuta,
I ne?to suza, ne?to tihog pla?a,
Izgubljen se putnik sa daleka puta
Umoran i sretan u zavi?aj vra?a.
Tako ?emo i mi sad na kraju muke,
Kad nas vi?e ni?ta na svijetu ne dijeli,
Jedno drugom nijemo, blago stisnut ruke,
Kao da nas ?eka opet ?ivot cijeli...
I usnuti sretni, smireni i blagi,
Ko visoka stabla u ?umskoj ti?ini,
Jedno drugom dobri, jedno drugom vjerni
Kao mornar brodu u stra?noj dubini.