Skrenem katkad slucajno il´ne
u onaj sokak kojim svadbe prolaze,
do tog ugla brojim korake,
a od tog ugla dalje brojim poraze.
Obicno s jeseni, kad je oblacno,
odbjegla sjenka mi se vrati konacno
uzalud mijenjam adrese,
sam crni vrag mi je donese...
tu...
I vjesto smislim nesto utjesno,
u tom sam dobar, kazu, to najbolje znam.
Trudim se, ne uvijek uspjesno
tragove svoje da sam sebi zavaram,
obicno nocu, kad je vjetrovito,
samoca napusti svoje korito,
ta mutna rijeka poplavi
poljane sjecanja u glavi...
svud...
I naprosto se tuga desi,
jer naprosto si tu gde jesi,
i naprosto je trista cuda
predrasuda sad izmedju nas.
Kad ljubav umre jedan zali,
kad ljubav umre jednom falim,
i, bome, nije lako,
kad naidje sokakom kojim svadbe prolaze.
Ponekad jos osjetim tvoj dah,
ko ono nekad, kad se okrenes u snu,
kao lahor, dirne m, na mah
kad smo i casa i ja prilicno pri dnu.
Obicno uvijek, i slicnim danima
proslost se navali kao planina,
na tom cu vrhu da sazrem
jer samo s njega nekad nazrem...
nas...