Ovdje se radi o pravoj pravcatoj
Premda malo nejasnoj gazeli,
Životinji iz mojih ljepših snova
Što mi priprostu dušu veseli.
Tražeci u sebi više nego imam
U najtamnije zakutke duše sam virnuo,
Sve sam u sebi već klasificirao
Ali gazelu nisam dodirnuo.
Nestalna gazela što se prelijeva nestaje
U neke boje pustinjskoga pijeska,
Pretvara pustare moje u vedra jezera
U kojima joj se ljupka slika ljeska.
Katkad tek učtivo počiva u mojoj utrobi
Nedokučiva ko nerođeno dijete,
Katkada tumara lelujava prikaza
Po tumorima moje mrzovolje i sjete.
Kada se zateknem u umornoj stanci,
Kad nigdje više ništa ne očekujem,
Čujem blagi topot njenih krhkih nogu,
Ko golem bubanj pod njima odjekujem.
U vitkom galopu mi jezdi kroz dušu
I duša moja je ko opita,
Ko iskrena bludnica duša mi se otvara
Dodiru tih gracioznih kopita.
Odakle tako egzotično živinče
U mojoj pitomoj dušici,
Ko da se kakva blistava princeza
Nastanila u potleušici.
Može li njeno prisustvo pretvoriti
Ovo jadno tijelo u raskošnu palaču ?
Ja živim u neprestanom strahu -
Njenu čistoću okaljat ću.
I bojim se da neću shvatiti što znači
Njen ljupki zov u ovom strašnom vremenu,
Da će mi pobjeći prije nego nađem
Alkemijski put k njenom otmjenom plemenu.
Imam tu gazelu, ah, kakvu gazelu,
Negdje u tijelu, u truloj ljusci,
Ali preobrazbe alkemijske nema
I lik moj ostaje ljudski.