Na kraju života, neke stare žene
Žive mjesto tebe, žive mjesto mene.
Sve što nisu mogle, sve što nisu znale,
Na lomaču nose, na lomači pale.
Po klupama parka ljubavnike love
I svoj poraz nude za njihove snove.
Za te što se vole, za te što se ljube,
Znaju samo riječi umorne i grube.
A kome to treba i zašto to rade ?
Neke od njih nikad nisu bile mlade.
Melju svoje dane zubima od zlata
Zureći u tuđe prozore i vrata.
Davno je to bilo i ne zna se više
Kakve riječi ljubav na postelji piše,
Nikad neće znati stojeći na straži
Što to moja ruka na tvom tijelu traži,
Ni zašto te trebam sada tu u tami,
Ni zašto smo skupa, ni zašto smo sami,
Ni kamo će pasti, dok sva zvona zvone,
Taj brod što se ljulja, ta lađa što tone.