Ja pjevam da mi prođe vrijeme,
Aha, i ni na šta ne mislim,
Ja pjevam tek da nešto radim,
Aha, da ispunim dan.
Ja pjevam tek da mi prođe vrijeme,
Aha, i da zaradim nešto,
Jer ja znam da svak na kraju svoje pjesme,
Aha, je ostao sam.
Činili su to i prije mene,
Aha, još bolje moj stari,
I nikada ništa nije mijenjalo stvari,
Aha, pa neću ni ja.
I zato su mi smiješni Donovan, Dylan, Antoine i drugi,
Aha, angažirani pjevači,
Jer ja znam da nikome ništa ne znači,
Aha, taj nemirni glas.
Rješavali su uvijek drugi iz važnijih zvanja,
A mi smo, čini mi se, bili tek bilješka tog stanja.
I zato ja pjevam eto tek toliko za sebe da mi tu pored vas nekako prođe vrijeme,
Aha, ja neću da se miješam,
Ja ne spominjem rat niti ljude,
Aha, da ne ispadnem smiješan.
I zato ja pjevam eto tek toliko za sebe da mi tu pored vas nekako prođe vrijeme,
Aha, dokon kao zvuk vode,
Ionako sve što ja zadržati želim,
Aha, mimo mene ode.