Ja ne znam zato svako veče
U strahu čekam da se javi
Glas jedne trube, i da poteče
U mojoj krvi, u mojoj glavi.
Djetinjstvo moje kraj kasarne
U ovoj trubi jo se krije,
I mrtva usta iz vojarne
U noći viču da netko bdije.
Kad čujem trubu tog svirača,
to stoji negdje na mrtvoj strai,
Ja znam da netko usred plača
I mene zove, i mene trai.
Ne budi, trubo, to to ode,
Na svakom grobu raste trava,
I ispod zemlje, ispod vode
Tvoj drug već davno mrtav spava.
I neće čuti to to svira,
I neće znati to ga zove,
Ti samo stare rane dira,
Ti samo budi mrtve snove.
Dok spava grad pod rukom neba,
Dok spava sve to spati treba,
Ti zalud zove iz tog mraka
Imena davnih oiljaka.
I tu preda mnom opet idu,
U dugom redu kao četa,
Svi davni dani mog ivota,
Sva davno izgubljena ljeta.
I to da počnem, kamo sada,
Sa godinama sto se rue,
Kroz trg i ulice mog grada,
Kroz kosti moje vjetar pue.
I svake noći jo se javlja
Taj glas od sjene i od plača,
I neka ruka trubu stavlja
Na mrtva usta....mog svirača.