Napokon smo sami, u tom dvorcu praznom,
Umorna od puta ostala si sa mnom.
Bijela si i mirna kada sklapaš oči,
Predjelima sjajnim sada ćemo poći.
Nema na tvom licu nemira ni sjene,
Zauvijek si, draga, zaspala kraj mene.
Sigurni smo sada, nježna si i plaha,
Ali ovdje nema života ni straha.
Sad nas more čuva, sad nas kriju kiše,
Jedno zvono zvoni - ne čujem ga više.
Tonemo u mraku, ali tu gdje ležiš
Probija se svjetlo, ili mi se smiješiš.
Sad nas more čuva, sad nas kriju kiše,
Jedno zvono zvoni - ne čujem ga više